UimeRime

Oaza

Kristalom voda kaplje,
Biserje srebrom bljeska,
Nestalni odraz čaplje,
Obala vlažnog pjeska.

 Vijugaju tamne crte…
K’o jegulje kada plešu,
Virovi sitno se vrte…
A valovi kamen klešu.

Vodom se krugovi šire,
Mreškaju valom pjenu,
Ljepota što tu izvire,
Zlokobnu goni sjenu.

 Mirni odraz rajskog vrta,
Nađe se u nemir–vodi…
Ugasla svjetlost škrta,
Nestašnom vjetru godi.

 Mjesec srebri krajobrazom…
Pjesma ptica čistih grla,
Odjekuje sad oazom,
Što je skoro izumrla…



 

Vrane

Sa lepetom krila prijetećega jata,
Uz graktanje, sumrak kopa nebu rane.
Otežala krasta za oblak se hvata,
Zacrnile nebo poludjele vrane.

Prožderala slutnju praznina utrobe
Zvukom sitog zvona na pustome groblju,
Dok u žrvnju dana životi se drobe…
Crne vrane gladno, krupno zrnje zoblju.

Bijesnim letom ptice šalju oporuku,
Prije nego mjesec s neba koru zgrne.
Plamena se slova ugase u zvuku
Ispisanom tintom perja ptice crne.

Na kraju puta I
  
U očima tvojim, dubina je neba,
Što se glasi silnim uzdahom visine,
Dok samotno srce, ljubav tvoju treba,
Kad života sjena dušu mu ošine.

Prizivam ti ime, u svečanom času,
Znajući za patnje i bol što te peče,
Dok samotno srce još se nada spasu,
Crna rijeka tuge, svome ušću teče…

Ponavlja se povijest sa savješću crnom,
Oštri jezik biča tvoje tijelo reže,
Kruna bode čelo sa šiljastim trnom,
A bol čovječanstva tvoju dušu steže.

Krv u tankom mlazu, slijeva se niz obraz,
Ostavljajuć’ traga, mjestu gorke suze,
U vremenu davnom, tvoje patnje odraz
Zbog kojeg te sada i moj bol obuze.

Za spasenje svijeta, na križu si sada,
U samrtnom času steže te bol ljuta,
Tvoj se život gasi, al’ živjet će nada,
Da si naša svjetlost, sad... Na kraju puta…

Oblak I


Da me hoće noćas
Progutati snovi
Ne bih ovog jutra
Dočekao mračan.

Osmjeh bi na usni
Zaigrao novi.
Iščezla bi čežnja,
Pogled voden, plačan

Napokon bi srce
Puklo od vedrine,
Kao oblak – voda
Bezglasan što plovi.

Propadao ne bih
U gluhe tišine,
Da me hoće noćas 
Progutati snovi….

Okovi jutrenja

Ornamenti pjesme siti mekog zvuka,
U okrilju mraka s oblakom se rode,
Dodirnuti lakim krilom noćnog ćuka,
Snovima u nove zagrljaje vode.

Poljubac u grču spozna olakšanje
Kad jutarnjim dahom zatreperi jako.
Srce, na trenutak, probada sve manje.
Žudnja guste slike izmiješala lako.

Okovana slova, poput teškog lanca,
Zagrlila odjek zahrđalih sati
Sa kojima želja u njedrima tanca,
A obruč se sjajni na istoku zlati.

Prošlost naslikana snovima i sjetom
S probuđenim suncem nebu se uspinje,
Dok nestaje šapat u nečuju svetom,
Pjesma sa mnom novu igru započinje.